Vijest da je emigrantska (ustaška) „Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti“ sa sjedištem u Bazelu naumila da iduće subote u Otočcu postavi spomen ploču Juri Francetiću, ustaškom pukovniku i jednom od najzloglasnijih hrvatskih ratnih zločinaca, izazvala je ogorčenje i revolt i među crnogorskim antifašistima, jer su i crnogorski partizani dobro zapamtili zlotvorstva Francetićeve Crne legije.
Priču o tome potpisnik ovih redaka je svojevremeno zapisao od Vukice Mićunović, poslednje, prošle godine preminule crnogorske herojine, legendarnog junaka sa Vilića guvna i Ljubina groba, koji nikad nije volio da priča o sebi i svojim podvizima, već uvijek o drugima, posebno o onima koji su ostali na branicima slobode:
- Nikad neću zaboraviti naše borbe sa ustašama i Francetićevom Crnom legijom u livanjskom kraju 1942. godine – kazivala mi je svojevremeno Vukica Mićunović. - U selu Podgreda smo, recimo, uspjeli da se izvučemo iz njihovog obruča samo zahvaljujući četvorici mladića iz Dalmacije i Krajine, koji su koji dan ranije došli u našu brigadu (riječ je, naravno, o Četvrtoj proleterskoj crnogorskoj brigadi, napomena B.S) i niko im ni imena nije zapamtio. U krtičnim trenucima oni su zauzeli jedan presudno važan položaj i sa puškomitraljezom nam štitili odatle odstupnicu, ali se potom, nažalost, nijesu uspjeli ni sami izvući.
Sjutradan naš II bataljon je na juriš osvojio sela Podgredu i Potočane. Na mjestu sa kojeg su prethodnog dana dejstvovali naši zaštitnici i spasioci našli smo četiri trupa bez glava! Malo potom, u jednoj kući u Potočanima, u kojoj je, izgleda, bio smješten štab ustaške bojne, našli smo i dvije torbe, zobnice iz kojih se konji hrane žitom, i u njima glave tih našin neznanih drugova. Zobnice su bile obješene o verigama iznad ognjišta, iznad kotla u kojem se kuvao ručak za crnolegijaše.
Tragedija naših neustrašivih drugova, kojima na veliku žalost i moju i svih nas nikada nijesmo uspjeli doznati imena, i bestijalno iživljavanje ustaša i nad njima mrtvima, toliko su nas sve potresli i motivisali da smo jedva čekali priliku da ih osvetimo, a prilika nam se ubrzo pružila u borbi za oslobođenje Livna...
Svi pokušaji više partizanskih jedinica da izvrše naredbu Vrhovnog štaba i po svaku cijenu zauzmu Livno u jesen 1942. godine, ostajali su bezuspješni. Moćna, utvrđena i do zuba naoružana Francetićeva Crna legija od oko 1.500 ljutih ustaša, nije dala Livno ni da se gleda, a kamoli zauzme. Jedne karamlučne, kišovite noći, Četvrti bataljon Četvrte proleterske brigade, kojim je komandovao Savo Drljević, uspio je neopaženo da se uvuče u grad i utvrdi u nekoliko kuća ispod brda Bašajkovac. Kad je sjutradan Crna legija, koja je svakog jutra sa talambasima i muzikom paradirala po varoši da bi proslavila još jednu pobjedonosnu noć i podigla moral naroda, ništa ne sluteći, naišla ulicom ispred utvrđenih i pritajenih boraca Četvrtog bataljona, dočekala ih je žestoka vatra. Sve do kasno popodne trajali su juriši crnolegijaša i očajnički otpor partizana. U trenutku kad je izgledalo da se partizani više ne mogu oduprijeti i kad im je ponestalo i municije, pojavila se ustaška tanketa i došla tik ispred vile dr Dušana Mitrovića (njega i njegovu suprugu Ranku ustaše su među prvima zaklale još u junu 1941. godine), u kojoj je bio utvrđen gro partizana. Dok se tanketa polako namještala da granatama iz lakog topa razori kuću i uništi partizansko gnijezdo, Dušan Banović, jedan od partizanskih komandira, iz ranca je izvukao pripremljenu flašu benzina sa fitiljom, zapalio ga i sa prozora bacio na tanketu, koja se za čas pretvorila u buktinju. Dvojicu ustaša-tenkista koji su iskočili iz tankete, partizani su brzo smirili, a onda su iz kuće istrčale Dragica Đurašković i Vukica Mićunović, uskočile u oklopno vozilo, koje se još dimila, i iz njega izvukle teški mitraljez i nekolika sanduka sa oko 10.000 puščanih i mitraljeskih metaka...U toj velikoj pobjedi, iz stroja Crne legije je izbačeno više od 400 bojovnika i ona se nikada od tada do kraja rata nije više uspjela sasvim konsolidovati, a žestoku cijenu su platili i partizani – za to prvo oslobođenje Livna palo je 27 boraca.
Budo Simonović


Ništa od spomen-ploče Juri Francetiću

Hrvatska policija oduzela je spomen-ploču koja je trebalo da bude postavljena na rodnoj kući ustaše Jura Francetića u Otočcu u Hrvatskoj. Kako javlja N1, odpostavljanja spomen-ploče Francetiću najvjerovatnije neće biti ništa, iako je bilo planirano za juče. Nezvanično se saznaje da je policija table oduzela još u petak. Suvlasnik kuće na kojoj je tabla trebalo da bude postavljena odustao je od toga jer je to protivzakonito, a on kaže da ne želi da krši zakon. Dodao je da je odluka vlasti stigla u poslednjem momentu, pa će se ljudi ipak okupiti ispred kuće. Kaže da će tabla „biti s njima u mislima”.
Inicijativu za postavljanje spomen-ploče pokrenulo je desničarsko udruženje „Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti iz dijaspore”. Lider Srba u Hrvatskoj Milorad Pupovac, rekao je ranije da su takve table neprihvatljive.


Grozomorna smrt

Nedugo poslije tog žestokog poraza u Livnu, Francetić se 22. decembra 1942. godine avionom zaputio u Liku na novi borbeni zadatak koji je dobio od Pavelića. Motor letjelice je otkazao (do danas se špekuliše da je u pitanju bila neka sabotaža Italijana ili partizana) i pilot je morao da se prizemlji na teritoriji koju su kontrolisali partizani. I pilot i Francetić su ostali nepovrijeđeni, ali na njihovu nesreću prije partizana do njih su dotrčali mještani iz okolnih sela koji su prepoznali Francetića i masakrirali ga vilama i rogljama tako da svi kasniji pokušaji hirurga u partizanskoj bolnici nijesu urodili plodom, nijesu uspjeli da ga spasu i razmijene ga za stotine zatočenih Srba u Jasenovcu.


Hitlerovo odličje

Pavelić, očigledno teško pogođen smrću Jure Francetića, mjesecima je potom to skrivao od svojih pristalica, a onda ga je posmrtno obasuo najvišim odličjima. Francetićeva smrt je pogodila i samog Adolfa Hitlera pa mu je i on posmrtno dodijelio svoje najviše odličje – gvozdeni krst.